Piše: MIODRAG BARJAKTAROVIĆ, novinar, publicista i književnik
U listu „Politika“ od 20. novembra 2015. godine, u rubrici „Kultura“, dr Brankica Čigoja, profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u članku pod naslovom: „Primanje hrišćanstva preko glagoljice i ćirilice“, između ostalog, piše: „Na osnovu stanja u srpskim ćirilskim spomenicima iz sredine i krajem HII vijeka može se reći da se u još dubljoj prošlosti obrazovao fond srpske ćirilice prema glagoljici. Tako je prvobitna ćirilica kod Srba znala za slovo „đerv“ (ć), koje je nastalo po uzoru na glagoljsko slovo „đerv“ (staroslovenska ćirilica za ovo slovo ne zna). Ovo je slovo postalo diferencijalna grafema među najstarijim srpskim ćirilskim pravopisima. Ono se upotrebljavalo u zetsko-humskom pravopisu za označavanje suglasnika „đ“, a kasnije „ć“, te otuda u njemu već u najstarijem primjerku povelje Kulina Bana (1189) nalazimo upravo „đerv“ (ć). Ovo se slovo u raškim rukopisima ne javlja.“ Ovo navodi na pretpostavku da Dionisijev natpis u crkvi Sv. Luke u Kaludri možda potiče iz vremena prije Nemanjića.
U Zborniku radova, autora dr Gordane Jovanović i dr Gordane Tomović, na str. 520, za Dionisijev natpis u Kaludri, između ostalog, stoji: „U Dionisijevom natpisu iz Kaludre ističu se pojedini oblici slova, karakteristični za brzopis: tropotezno „ž“, razvučeno slovo ω (omega), tronogi oblik slova „t“, upotreba slova „ć“ (đerv) u fonetskoj vrijednosti slova „ć“ (tko će ga skinuti), slovo „č“ u obliku broja „7“. Odlika brzopisa je i povezano pisanje nekih slova (n-u-t, t-i), što ukazuje da je natpis nastao u periodu od sredine HV do sredine HVI vijeka.“
U tekstu objavljenom u „Politici“ od 20. novembra 2015. godine, (str. 13), prof. dr Brankica Čigoja kaže: „Rukopisi iz 14–17. vijeka razlikuju se već svojim spoljašnjim izgledom po piritusima i akcentima preuzetim iz grčke ortografije... U interpunkciji se javlja zapeta, koja se sredinom 14. vijeka počela upotrebljavati po uzoru na grčki pravopis.“
U original natpisu Dionisija u manastiru Sv. Luke u Kaludri nije upotrebljena zapeta, dok je dr Božidar Šekularac u prevedenom tekstu upotrebio zapetu, za razliku od dr Gordane Jovanović i dr Gordane Tomović koje su u prevodu teksta upotrebile tačku kao interpunkciju.
Treće, upoređujući slova i skraćenice u natpisu Dionisija u crkvi Sv. Luke u Kaludri i ostalih natpisa u manastiru Đurđevi Stupovi i ostalih naprijed pomenutih manastira, kao na primjer: „a“ slovo „ž“ izrazi koji se javljaju u oba manastira, može se pretpostaviti da starost manastira u Kaludri potiče iz 12. vijeka. Uostalom, nije dokazano da slova i neki izrazi u natpisu u manastiru Đurđevi stupovi potiču prije vremena u kojem je nastao manastir u Kaludri.
Četvrto, ne bih se složio sa tvrđenjem Jovanovićke i Tomovićke da je početak natpisa u crkvi u Kaludri na ostatku porušenog oltarskog stola (časne trpeze) uništen. Ovo tvrdim kao autor fotosnimka, a što se jasno vidi na poluprofilu, da je prije imena Dionisija prostor, ili bolje rečeno margina šira od međuprostora redova natpisa. Prilikom fotografisanja ja sam taj prostor uočio, ali sam ga zanemario da bih se što više objektivom fotoaparata približio tekstu, odnosno natpisu, kod amfasa. I na video-snimku u amfasu jasno se vidi da je prostor prije imena Dionisije, ili margina, šira od prostora između redova natpisa. Zato su uvaženi profesori doktori Jovanović i Tomović pretpostavile i dodale riječi (Ja-jeromonah). Natpis se završava riječju a m i n, čime je nesumnjivo označen kraj natpisa.
(Nastaviće se)